BEOGRAD - Zemaljska komisija Hrvatske odmah posle rata 1945. istražila je genocid u ustaškom logoru Jasenovac i utvrdila da je tamo ubijeno između 500.000 i 600.000 Srba, Jevreja i Roma. Istragu su radili i izveštaj potpisali Hrvati.
Prenosimo delove originalnog izveštaja...
Hrana zatočenika u Jasenovcu bila je vrlo loša i nedovoljna. Dobivali su jelo dva do tri puta na dan. Ujutro bi dobili toplu vodu, u kojoj je plivalo kukuruzno brašno, u podne juhu od kupusa, graha ili krumpira, u kojoj je bilo nešto povrća, po koji krumpir ili grah, a na večer opet takvu sličnu juhu. Tu su juhu zatočenici nazvali „Pura".
Zatočenici su dobivali kruh vrlo neredovito. Prošlo je više puta i po nekoliko mjeseci da nisu ni vidjeli kruha. Ako je i bilo kruha, bio je crn, sa primjesom po- sija i nije ga nikad bilo više od jedne osmine kilograma na dan.
U hrani, koju su ustaše davali zatočenicima, nije bilo uopće masti, dok je soli bilo vrlo malo. Cilj je ustaša bio da tako lošom i nedovoljnom hranom oslabe organizam zatočenika i da ga učine neotpornim protiv fizičkih napora i bolesti, koje su doista nastupile kao posljedica ovakve ishrane. K tome se pridružila i nečistoća, pa je ljeti stalno harala disenterija, tifusi druge bolesti probavnih organa, koje su samo u jednom mjesecu 1942. godine pokosile 1.800 zatočenika.
Gotovo svi su zatočenici oboljeli od takve hrane, pa bi mogli citirati mnoge svjedoke, koji opisuju strašne prehrambene prilike u logorima. Navest ćemo radi primjera samo iskaz svjedoka Breyer Ota, koji je iskazao slijedeće:
„Sama je hrana u logoru bila više nego očajna. Za doručak se obično dobivala nazovijuha, koja je bila topla i mutna voda. Za ručak bi imali grahovu ili krumpirovu juhu, u kojoj je bilo po nekoliko zrna graha i jedan krumpir. Ista je takva bila i večera. Kruha su dnevno dobivali njih 12 jedan kilogram.
Za vrijeme mog boravka u Jasenovcu vidio sam, kako često dolaze vozom vagoni puni hrane i paketi zatočenicima o privatnika ili od židovskih bogostovnih općina u Osijeku i Zagrebu. Od tad sudobili samo grah i kumpir, dok se sve ostalo, kao riža, kafa, konzreve itd...,ustaše zadržale za sebe i potrošili u svojim kuhinjama.
Slican je iskaz dao i svjedok Lapčević Stojan, koji je pri tome podvukao da je o takvoj hrani morao radi 10 sati. Kako u pogledu ishrane isto su tako bile teške i nepodnosive stambene prilike
Dok nisu bile sagrađene barake zatočenici su sspavali u tunelu, pospremištima za ciglu, po tavanu radionica i skladišta ili pod vedrim nebom. Kad su bile izgradiene bare zatvorenici su spavali u njima. Svaka je baraka bila ogromna drvena prostorija, 24m duga a 6m široka.
Kroz sredinu barake bio je ostavljen prostor za prolaz, a lijevo i desno od njega bili su boksovi (ćelijice) na jedan kat. Uboksu je moglo da spava do 6 zatoče- nika. Kad je stigao novi transport žrtava, a uboksovima više nije bilo ni najmanje mjesta, natrpali bi ustaše u svaki boks još pokojeg zatočenika, tako da su svi morali da leže jedni na drugima. Kad je i na taj način sve bilo prepuno, ležali su ostali vani po raznim mjestima logora.
Ležište je u boksu bilo tvrdo, a zatočenici su se pokrivali ćebadima. Pri dolasku u logor ustaše su oduzimali bolju ćebad, koju su zatočenici sa sobom donijeli i davali im kasnije staru i slabu. Svi su ti boksovi bili puni gamadi: stjenica, uši i buha, pa sva čišćenja i trijebljenja, koja su zatočenici vršili sami, nisu ništa pomogla.
Kako su zatočenici smjeli predavati u praonice zamazano rublje samo jedanput mjesečno, to je jasno, da im je ovo bilo nečisto. Prirodno je, stoga, da su kroz cijelu zimu vladale teške zarazne bolesti, pa je pjegavac" stalno harao i da je bilo vrlo malo zatočenika koji su ga preboljeli. Odjeća je za zatočenika bi- la vrlo slaba. Prostorije, u kojima se moralo spavati, bile su hladne i nečiste. Liječnici i ljekarnici, koji su njegovali zatočenike, bili su iz redova zatočenika, pa su požrtvovno nastojali da pomognu svojim nesretnim drugovima. Kako su njihova sredstva za liječenje vrlo primitivna, nisu mogli da im mnogo pomognu, a pogotovo nisu mogli da izvedu kakav veći kirurški zahvat.
Tako je svaki teži bolesnik brzo umirao, a ako je to umiranje teklo presporo, ustaše su noću nahrupili, istjerali bolesnike iz postelja te ih potjerali u Gradinu ili na Granik na likvidaciju, Svi svjedoci, koje je preslušala ova Komisija, opisuju suglasno očajne higijenske prilike u kojima su morali živjeti zatočenici, pa je istinitost gornjega prikaza utvrđena naročito iskazom ovih svjedoka: Breyer Ota iz Bjelovara, Kovačević Vojislava, Trbojević Nemanje, Dominec Ivana, Statić Josipa, Srica Dragana, Steiner Hinka, Škrgatić Dragutina, Orlic Sime, Danon Jakobai Heršak Josipa, svih iz Zagreba.
(Kurir.rs/Informer)