TUĐMAN BI, DA NIJE UMRO, ZAVRŠIO U HAGU! Krnić: Milošević nije ubijen, umro je jer se kockao sa životom da bi se domogao Rusije!

Penzionisani hrvatski diplomata Frane Krnić je važan svedok istorije. Bio je šef kabineta poslednjeg šefa jugoslovenske diplomatije Budimira Lončara, studirao je s bivšim srpskim predsednicima Slobodanom Miloševićem i Milanom Milutinovićem, a devedesetih je sarađivao s hrvatskim predsednikom Franjom Tuđmanom. U diplomatiji je bio 47 godina, penzionerske dane provodi u Splitu, a svoja sećanja sabrao je u memoarskoj knjizi "Crni kaputi, bijele rukavice" (u izdanju "Naklade Bošković"), koja se nedavno pojavila u knjižarama. Krnić ekskluzivno za Kurir govori o studiranju s Miloševićem i njihovom kasnijem susretu u Hagu, o razgovorima s Tuđmanom, te o raspadu Jugoslavije...

Studirali ste na beogradskom Pravnom fakultetu s dvojicom srpskih predsednika Slobodanom Miloševićem i Milanom Milutinovićem. Kako ih pamtite iz tog vremena?

- Da, s obojicom sam blisko dijelio studentski život. Taj period studiranja i zajednički rad unutar studentskih političkih organizacija Pravnog fakulteta bio je značajno povezan s mojim kasnijim životnim razdobljem jer je to bilo vrijeme u kojem sam već od samog starta, iz neposredne blizine, počeo uočavati Miloševićeve osobne i političke karakteristike. Posebno njegove makijavelističke tendencije pri njegovom političkom djelovanju. Upravo je to bio i jedan od dominantnih razloga zbog kojih, mnogo godina kasnije, u vrijeme duboke jugoslavenske krize, nisam imao dvojbi da će njegov ondašnji, neprihvatljivi, unitaristički projekt dovesti do nepotrebnih sukoba i agresije na Hrvatsku i druge nesrpske republike, koje su s pravom inzistirale na Ustavu iz 1974. godine. I to je bio jedan od razloga da se i ja sam, kao jugoslavenski ambasador u Čileu, usprotivim njegovoj politici.

A kakav je bio Milutinović?

- Milan Milutinović je pak i u to studentsko vrijeme iskazivao drugačija i rekao bih, prihvatljivija, više realno-demokratska politička mišljenja. Mislim da je kasnije i sam u jednoj fazi svog srpskog političkog života bio suprotstavljen Miloševićevoj politici, da bi na samom kraju postao i haškom žrtvom Miloševićeve "kosovske" politike.

Miloševića ste mnogo godina kasnije sreli u Hagu. Kako je to izgledalo? Šta ste rekli jedan drugome?

- O svemu tome može se detaljnije saznati iz knjige. Ovdje mogu reći da je to bio, više-manje, samo naš slučajan susret u haškom pritvoru, gdje sam, u pratnji hrvatske ministrice pravosuđa, kao hrvatski ambasador u Nizozemskoj, bio u posjeti tamošnjim hrvatskim optuženicima. Za mene je to bio svojevrsno uzbudljiv događaj: u svojoj percepciji vidite mladu, nasmijanu, elokventnu osobu, osobu energičnog beogradskog studentskog aktiviste, dok sada, tu pred vama, stoji svjetski ocrnjeni političar, fizički oronuo, obojen sivilom i čak otrcano obučeni čovjek. Nismo dugo razgovarali. Na samom kraju, odlazeći mi je rekao: "Odoh pripremati moju pobjedničku obranu." Relativno brzo nakon toga Milošević je u istom pritvoru umro, a polemike oko uzroka njegove smrti i dalje su prisutne, uglavnom na srpskoj strani. I uglavnom bez opravdanog razloga, jer nema nikakvih dokaza da je on u Hagu nasilno ubijen. Ta smrt posljedica je njegovog osobnog kockanja putem ilegalnih lijekova sa svojom delikatnom zdravstvenom situacijom, kako bi utjecao da se donese odluka - koja je uporno odbijana - da mu se dopusti liječenje u Rusiji, a time i definitivni nepovratak u haški zatvor.

Vi kažete da bi, da nije umro, i Tuđman završio u Hagu. Šta bi bila okosnica te optužnice?

- Za tu načelnu tvrdnju ima nesumnjivih dokaza, mada će se detalji o tim okolnostima moći saznati tek kada se s te haške dokumentacije digne sadašnji embargo. Optužnica je, kao što mi je osobno rekla tadašnja glavna haška tužiteljica Karla del Ponte, bila napisana, ali je Tuđmanova smrt predupredila njeno aktiviranje. No, s druge strane, ni Karla del Ponte ni bilo tko drugi iz haških krugova nije mogao potvrditi, čak ni prognozirati, da li bi na kraju eventualnog procesa Tuđman bio i osuđen. To će pitanje zauvijek ostati otvoreno, jer haški sud, bez obzira na negativne ocjene o njegovoj objektivnosti, koje mu daju pojedini politički faktori, posebno u zemljama s prostora bivše Jugoslavije, svojim je odlukama sebi kao međunarodnoj instituciji osigurao ocjenu visoke objektivnosti i nepristrasnosti. Svi oni koji pak proučavaju "Tuđmanov predmet" mogli bi doći do izvjesnih zaključaka o njegovoj krivnji, prvenstveno vezanoj za rat u BiH, i to analizom punovažne presude osuđenoj šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata u predmetu "Prlić i dr.".

Šta možete reći o odnosu Miloševića i Tuđmana devedesetih? Jesu li imali čestu komunikaciju? Neki tvrde da su imali i tajne susrete, te da su se na jednom od njih dogovorili o podeli BiH između Srbije i Hrvatske.

- Komunikacija Tuđmana i Miloševića nesumnjivo je postojala. Međutim, osobno nemam podataka da li je između njih bila zaista dogovarana podjela Bosne i Hercegovine. Mislim da o tome još uvijek nema dokaza već samo određenih indikacija. O tome je već napisano više raznolikih tvrdnji i u hrvatskoj publicistici. Dakle, to je još jedno pitanje na koje će se moći dobiti pouzdaniji odgovori tek nakon otvaranja odgovarajućih državnih arhiva i u Srbiji i u Hrvatskoj.

U memoarima ste opisali vaš razgovor s Tuđmanom o Miloševiću. Kako je to izgledalo i šta je najviše zanimalo Tuđmana?

- Tuđman je bio informiran o mom studentskom poznanstvu s Miloševićem, pa je tim razgovorom dominirao njegov interes o mojim ocjenama Miloševićeve ličnosti. Kao što sam naveo u knjizi, govorio sam mu o Miloševiću skoro pola sata, predstavivši mu ga kao inteligentnu, hrabru i politički neustrašivu osobu, kao Makijavelija većeg od samog Makijavelija te kao pasioniranog kockara. Tuđman je vrlo pažljivo slušao, a reagirao je izvjesnom nevjericom samo kad sam rekao da ja ne bih uopće vjerovao u nikakav Miloševićev potpis, niti u njegova obećanja u političkim dogovorima. Tek dosta vremena kasnije došao sam do saznanja o mogućim "podzemnim" Tuđmanovim i Miloševićevim razgovorima, a time i o logičnom objašnjenju za takav Tuđmanov interes o Miloševićevoj ličnosti u tom našem razgovoru.

Bili ste šef kabineta poslednjeg jugoslovenskog ministra spoljnih poslova Budimira Lončara. Kako danas gledate na Jugoslaviju? Šta je ona vama značila? I je li se morala raspasti?

- Jugoslavija je bila zemlja neuspješne evolucije. Do pada Rankovića to je bila partijsko-policijska diktatura, da bi iz neopravdanih ideoloških razloga, ulaskom u fazu samoupravljanja na unutarnjem planu i politiku nesvrstanosti na vanjskom, propustila šansu ići dosljednije novim pravcima koji su mogli podići kvalitetu života svih njenih građana, proširiti im ljudska prava i slobodu govora te omogućiti višestranačke izbore. Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća to se je u nekim njenim dijelovima i počelo događati, ali u nekim drugim i dalje neprihvaćati. Najvećim dijelom zbog toga što je sve do tada jedan opći jugoslavenski problem - međunacionalni odnosi - bio za vrijeme Titovog života neopravdani tabu, koji je se, nakon njegove smrti, nekontrolirano pretvorio u centrifugalne političke snage, zbog čega zajedničkoj državi nije bilo spasa. Kao šef Lončarevog kabineta imao sam šansu iz neposredne blizine uočavati dubinu te jugoslavenske krize i bez promašaja se uvjeriti da takva zajednička država neće opstati. Za to, jednostavno, nije bilo uvjeta. Danas bi bilo apsurdno putem nekakvog jugonostalgičarstva rješavati još uvijek sporne odnose između nekih novostvorenih država na prostoru bivše SFRJ. A s obzirom da na tim prostorima ne žive neki treći ljudi već oni isti koji su tu živjeli i prije, oni će iz povijesnih, kulturoloških, obiteljskih, lingvističkih, gospodarskih i niza drugih razloga - usprkos opterećenjima neželjenim ratnim posljedicama iz devedesetih godina - biti i dalje upućivani jedni na druge. Stoga bi danas svaka od novonastalih država trebala znatno koncentriranije misliti na budućnost svojih mladih generacija i na objektivnije neutraliziranje svojih međusobnih povijesnih sukoba i grijeha, a posebno na otklanjanje novih pojava etničke mržnje. Hoće li se naši "balkanski mentaliteti" moći tome prilagoditi? Možda, nekima u tome prvenstveno pomogne ulazak u EU.

B. K.