GODIŠNJICA SMRTI KNJIŽEVNOG VELIKANA Pekić je bio pisac koji je pomogao ljudima da se izraze, mentalno aktiviraju i shvate sebe

Ne voli čovek jednog pisca samo zato što ga zabavlja ili ga pred dileme stavlja, nego što ponekad slučajnošću otvara put njegovim sopstvenim idejama. Pomaže mu da se izrazi, sam sebe razume, aktivira mentalno. To može biti i suprotstavljanjem i prihvatanjem. U svakom slučaju, posredi je nemušti dijalog. Čitanje mojih knjiga zamišljam kao razgovor sa mnom, ne kao puko slušanje.

Tako je govorio Borislav Pekić, jedan od najznačajnijih - a mnogi će reći i da je najznačajniji - srpskih književnika 20. veka. Bio je i dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) od 1985. godine, potpredsednik PEN i član Krunskog saveta. Preminuo je na današnji dan 1992. godine u Londonu, gde je živeo od 1971. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na beogradskom Novom groblju.

Sve je počelo s "Vremenom čuda"

Pisanjem se bavio od 1965. godine, kada je objavio svoj prvi roman "Vreme čuda". Potom je pisao sve do smrti - prozu, pozorišne, radio i televizijske drame. Nizale su se knjige: "Hodočašće Arsenija Njegovana", za koju 1970. godine dobija Ninovu nagradu za roman godine, "Kako upokojiti vampira", "Atlantida", "Besnilo" - gledano s današnje distance, ta apokaliptička vizija sveta izgleda gotovo proročki - zatim "Zlatno runo", "Godine koje su pojeli skakavci", "Novi Jerusalim", "Pisma iz tuđine"...

Veliki trag je ostavio i sa oko trideset dramskih dela za pozorište, radio i televiziju, koji su emitovani i igrani na našim i stranim radio i televizijskim stanicama i pozorišnim scenama. Primera radi, samo pozorišni komad "Korešpodencija" je imao 300 izvođenja za 24 godine na repertoaru beogradskog Ateljea 212.

U zvaničnoj biografiji se navodi da su Pekićeva dela prevođena na engleski, nemački, francuski, ruski, italijanski, španski, holandski, poljski, češki, slovački, mađarski, rumunski, retoromanski, makedonski, slovenački, albanski, grčki, švedski i ukrajinski.

Velika zaostavština

Budući da je stalno nešto pisao, iza sebe je ostavio veliku pisanu zaostavštinu, o kojoj se, nakon njegove smrti, brižljivo staraju njegova supruga Ljiljana i ćerka Aleksandra. Veliki deo toga - kao ponovna izdanja najčuvenijih knjiga - u prethodnih petnaestak godina objavili su "Službeni glasnik" i "Laguna", a podaci o broju izdanja samo govore da su čitaoci i te kako zainteresovani za Pekićeva dela.

Politički aktivan

Osim na polju književnosti, Pekić je bio i politički aktivan. Godine 1990. bio je jedan od osnivača Demokratske stranke, potpredsednik i član Glavnog odbora. Godinu dana kasnije bio je kandidat Demokratske stranke za narodnog poslanika u Skupštini Srbije u beogradskoj opštini Rakovica, kada je pobedio njegov protivkandidat Vojislav Šešelj, lider Srpske radikalne stranke (SRS).

- Vaspitan sam kao demokrata. Nastojim da se kao demokrata ponašam i da u sebi savladam urođene ljudske, totalitarne, gotovo bih rekao antidemokratske osobine potekle iz sebičnosti, žudnje za moći, taštine i rđavog iskustva s ljudima. Verujem u demokratiju kao najbolji od svih rđavih sistema, a svakako najpodnošljiviji, u realnu i realističku demokratiju upravljanja razumom, kontrolisanog od javnosti i izbornih tela, oplemenjenu socijalnim interesom za sudbinu bližnjeg i kompromisom s potrebama zajednice, ali i efikasnog u zaštiti svega ličnog. Demokratija je u prvom redu kompromis. Moramo ga jednom napraviti i sa svojim najlepšim nadama i najzanosnijim utopijama, i od onoga što je nemoguće bar na vreme uzeti ono što je moguće, inače ćemo ostati bez ičega, jer će u međuvremenu i ono što je moguće bilo postati za nas nemoguće - rekao je Pekić 1989. godine.

Dani robije

Inače, borbu za demokratiju je skupo platio još u najranijoj mladosti - 1948. godine, tek što je bio maturirao u Trećoj muškoj gimnaziji, osuđen je na petnaest godina strogog zatvora s prinudnim radom i gubitkom građanskih prava od deset godina kao pripadnik, tada ilegalnog, Saveza demokratske omladine Jugoslavije. Na izdržavanju kazne je bio u KPD Sremska Mitrovica i KPD Niš. Pomilovan je 1953. godine, pošto je proveo pet godina u zatvoru.

(B. K.)