Saki drugi učenik od 5. do 8. razreda rekao u anketi da je u školu sam doneo vatreno ili hladno oružje, ili da je video da je to učinio neko od njegovih vršnjaka.

NOVI SAD -Svaki drugi novosadski osnovac doneo je ili zna nekoga ko je u školu doneo oružje, a njih 30 odsto pretrpelo je neki oblik nasilja, pokazala je anonimna anketa koju je uradio Centar za prevenciju devijantnog ponašanja kod mladih.

S obzirom na to da se, od 34 osnovne škole u Novom Sadu, deset nije odazvalo anketiranju, pretpostavlja se da su ovi podaci zapravo, samo vrh ledenog brega.
- Zvonilo je za odmor. Nas trojica smo izašli u dvorište. Posle nekoliko minuta opkolila nas je grupa momaka, ne mnogo starijih od nas. Jedan od njih mi je prišao, uneo mi se u lice i pitao za koga navijamo. Iako su mu se dopale boje kluba, moj odgovor mu se nije svideo. Odgurnuo me je tako da sam pao, a onda je počeo da me udara rukama i nogama, pred svim mojim drugarima, na sred školskog dvorišta. Štiteći lice, uspeo sam kroz ruke da vidim da jedan od grupe momaka koji su, srećom, samo opkolili moje drugare, drži „skakavac“. Niko se nije usudio da mi pomogne… Meni je izgledalo dugo, ali kažu, da se sve odigralo za par minuta, koliko im je trebalo i da pobegnu, kad se nastavnik pojavio – ispričao je policiji sredinom septembra jedan trinaestogodišnjak iz Novog Sada.

Kako nezvanično saznajemo, u Novom Sadu proteklih godinu dana traje i svojevrsna smena generacija u krugovima vođa navijača.
Novosadska policija prošlog meseca imala je na desetine prijavljenih tuča u školama i oko njih. Ništa novo, kažu, do samo aktuelna smena generacija i borba za mesto novog „vođe“. Međutim, česti slučajevi vršnjačkog nasilja, nasilja između profesora i đaka i obrnuto, nisu, po svemu sudeći, još dovoljni da se o tome dugoročno razmisli. Podaci i to zabrinjavajući, sada su predočeni napismeno.


Biljana Grujić iz Centra za prevenciju devijantnog ponašanja kod mladih, kojem je Grad poverio realizaciju ankete posvećene nasilju u školama, kaže da je ispitivanjem utvrđeno da su najčešći oblici vršnjačkog nasilja kojima su učenici izloženi vređanje, spletkarenje, fizičko nasilje i pretnje.

"Učenici su najspremniji da priznaju verbalno nasilje, ali ne oklevaju mnogo ni da priznaju da fizički napadaju druge, da se bave spletkarenjem i da upućuju pretnje – kaže Grujićeva.

Ona ističe da je svaki drugi učenik od 5. do 8. razreda rekao u anketi da je u školu sam doneo vatreno ili hladno oružje, ili da je video da je to učinio neko od njegovih vršnjaka.

– Njih 30 odsto je u poslednja tri meseca pretrpelo neki oblik nasilja a čak 20 odsto anketiranih đaka kaže da je doživelo vređanje, šikaniranje, pa čak i grubosti od strane nastavnika. Nešto manji, ali nikako manje zabrinjavajući procenat je u igri kada je reč o napadima na relaciji učenik-nastavnik -navela je Grujićeva.

Direktor Osnovne škole „Đorđe Natošević“, Nedeljko Đorđić slaže se da u školama nije uvek najsjanije i najsigurnije mesto.

"Lako je okriviti instituciju, ona je uvek dostupna za takve stvari, ali šta ćemo sa porodicom, roditeljima čije ponašanje deca neretko kopiraju i demonstriraju, upravo u školi? Zbog „problematične“ dece, koje je, na svu sreću, još malo, mi zapostavljamo i ne bodrimo onu, kojoj bi zapravo trebalo da posvetimo pažnju, već dajemo izjave novinarima samo kada se nešto loše desi, a konferencije za medije o uspešnim đacima nisu vest u ovom gradu.
E pa gospodo, dok god je tako, biće vam i statistika takva, kojoj ja pridružujem i najnovije podatke. Slobodno napišite i da je meni danas batinama pretio roditelj, kojeg sam najlepše zamolio da dođe u školu da porazgovaramo o ponašanju njegovog sina, jer se ono ne može više tolerisati – izrevoltirano priča Đorđić.

Prebacivanje krivice između roditelja i škole dovelo je do narečene statistike, slažu se svi. Ali, ona bi mogla biti i gora, pogotovo ako se uzme u obzir podatak da se anketi nisu odazvale pojedine škole za koje slovi da se u njima deca regutuju za navijačke grupe

– Prosvetna inspekcija je veoma zabrinuta već neko vreme, a ovi podaci pokazuju da jednostavno prioritet u narednom periodu, ne da treba, već mora biti preduzimanje konkretnih mera kako bi se situacija među decom popravila. Oni jesu samo deca koja odrastaju i još uvek se mogu pravilno oblikovati – ubeđena je načelnica prosvetne inspekcije u Novom Sadu, Ljubica Srđanov.

Po njenim rečima, neodazivanje škola na jednu ovakvu anketu, samo je pokazatelj njihovog odnosa prema celom problemu. – Dosta je bilo opomena i ovakvo ponašanje se ubuduće neće tolerisati, te će od sada sve škole, za dobrobit dece, morati da sarađuju – jasna je Ljubica Srđanov.

- Ono što do nas stigne, to su već slučajevi koji se procesuiraju – navodi šef Odseka za maloletničku delinkvenciju u Novosadskoj policiji Nenad Erdeljan i nastavlja. – Naša statistika ne može biti tačan pokazatelj stvarnog stanja u školama, jer nam se prijavljuju uglavnom ozbiljniji slučajevi, koje škole ne mogu same da reše. Ali, ako me pitate da li je problem ozbiljan, tvrdim da jeste. Zabrinjava činjenica da su deca i maloletnici toliko surovi, da ponekad nadmašuju i odrasle. Pritom, retko se kaju, a svest o šteti koju uzrokuju, gotovo da nemaju. I nema posebnih pravila, kada su dečaci i devojčice u pitanju. Ali mi, nažalost, ne možemo mnogo da učinimo. Pošto je reč o maloleticima, kada već dospeju kod nas, za prevenciju je, manje više, kasno – rezigniran je Erdeljan, navodi NNS.

Psihijatar Nebojša Baračkov podvlači da su mladi ljudi “nesvesni značaja obrazovanja i vaspitanja”, te da zato i ne odgovaraju pravno do perioda pune zrelosti. Po njegovoj proceni, porastu nasilja kumuje neulaganje u prevenciju. – To je kao da neko ne ide kod zubara 20 godina, nakon tog vremena zubi će sami ispadati. Kao društvo smo siromašniji, solidarnost gotovo da je izgubila značenje, a agresija je dugo reklamirana kao opravdana, ako je u “patriotske” svrhe. To sve dovodi do originalne i opasne situacije da će neko to sutra da definiše i da se poziva na “Srpski scenario”. Stoga, nikada odgovornost nije na jednoj strani. U vaspitanju dece moraju da učestvuju porodica, škola i društvo, ali ne kao suprotstavljene strane. Svaka od njih bi trebala da obrati pažnju na svoj deo “posla”: roditelji da slušaju decu, škola da im pruža znanje, a ne gomile besmislenih informacija, i na kraju država i društvo da prestanu da traže izgovore, već da konačno nešto preduzmu po pitanju nasilja – zaključuje Baračkov za Novine novosadske.