Slušaj vest

Bilo je gadno jutro, hladno, maglovito, činilo se da ni kiša ne sme da padne koliko je zemlja bila ljuta. U izlogu je video svoj odraz i nije mu se dopalo kako je na brzinu navukao kapu. Preciznim pokretima je zastao da je namesti baš onako kako bi, po njemu, trebalo da stoji. Hodao je užurbanim korakom, pritisnut mislima, a svaka kap kiše činila se kao dodatni teret na njegovim ramenima.

Pomislio je na nju. Na njen osmeh koji bi uvek uspevao da mu obasja najmračniji dan. Ali, sada je bio sam, sa hladnim ulicama i maglom koja je polako nestajala, kao i njegove nade. Svaka odluka koju je donosio vodila ga je dalje od onoga što je nekada zvao domom, ali srce nije odustajalo. Još uvek je bilo tu, kucalo za nju, za taj jedan trenutak kada bi se sve moglo promeniti.

Ljubavni roman 35(1).jpg
Foto: Kurir

Dok je nastavljao hod, vetar mu je šibao lice, ali nije usporavao. Znao je da, uprkos svemu, srce nikad ne odustaje. Ni zbog magle, ni zbog vetra, ni zbog toga što se ona možda nikada neće vratiti. Taj deo nije mogao da prihvati, nije želeo. Jedino što je znao je da je njegov put još uvek prema njoj, prema ljubavi za koju je verovao da nikad ne umire.

Kurir.rs