Izborio se U ranom detinjstvu za kratko vreme ostao sam bez oca, majke, sestre i brata. Zadovoljan sam putem kojim sam od usamljenog siročeta došao do bogatog porodičnog čoveka

Iza legendarnog glumca Miše Janketića je još jedna uspešna godina. Više od pola veka je na pozorišnoj sceni i pred kamerama. A u danima božićnih praznika, kada deca uživaju u darovima i roditeljskoj ljubavi, priseća se svog odrastanja. Teškog i mučnog.

Glumčevo detinjstvo obeležio je Drugi svetski rat. Ostao je bez oba roditelja. Otac Radomir, pravnik, bio je partizan. Četnici su ga pred bitku na Sutjesci odveli u zatočeništvo. Uspeo je da pobegne u Grčku i priključi se partizanima generala Markosa. Poginuo je pred kraj rata. Ubio ga je slučajno drug Grk. Majka Milica bila je učiteljica. Četnici su je zarobili i osudili na 21 godinu robije. Pustili su je, ali nedugo potom ubio ju je četnički pop Milorad Vukojičić, zvani Maca, inače njen gimnazijski drug.

- Kada čovek u ranom detinjstvu doživi veliku nesreću, onda ga taj tragični događaj prati celog života. Može da nađe načine da opstaje, ali da ga se oslobodi, ne može. Za mene je to bio život bez porodice, rano detinjstvo, kada sam za kratko vreme ostao bez oca, majke, sestre i brata. Kad se takav čovek nađe u filmu kao što je „Peti leptir“, sniman u domu u kom sam boravio, ili pozorišnoj predstavi „Kad su cvetale tikve“, gde je Vrapčetova sudbina slična mojoj, onda se susretne sa prošlošću koja preti da izbaci iz koloseka. Naročito kada imaš ovoliko godina kao ja, kada postaneš sentimentalan, osetljiv.

Vaš otac poginuo je boreći se za ideologiju. Da li ste mogli to da razumete i kako na to vi kao otac gledate?
- Naravno da nisam razumeo, a naročito kada sam počeo da dobijam decu. Smatram da ideologija nikako ne može da bude jača od ljubavi prema deci. Ali tada je bilo drugačije. Mi smo narod takve naravi. Međutim, za roditelje ipak nije teško naći oprost. Mogu samo da zamislim kolika je to bila vera koju su oni nosili, koja je bila jača od svega. To je za duboko poštovanje. Toga sada nema. Takvih ideologija i boraca više nema.

Kakva sećanja vam bude božićni praznici?
- Pored svega strina i baka trudile su se da mi ostanu lepa sećanja. Miris badnjaka, sveća, slame. Sećam se, tek se završio rat, tad sam bio kod moje strine. Ujutru, kad je Božić, u Crnoj Gori postoji običaj zvanja. U cik zore čuje se puška i susedi kako dozivaju jedni druge. Sećam se, mali sam bio, probudile su me, zagrlile i onda sam ja dozivao komšiju. Bio sam jedina preostala muška glava u našoj kući posle rata.

A Nova godina?
- Moja unuka veruje u Deda Mraza, pa se ja u ovo doba, pored ovih jelki i zvezdica, osećam kao večiti Deda Mraz, koji je svoje uloge poklanjao publici, i to ne samo za Novu godinu već uvek. Moje detinjstvo je bilo mnogo tamno, ratno, tada nije bilo Deda Mraza, poklona, samo želja i mogućnost da se preživi i ostane u životu. Ali tada je postojala neka druga fioka, u kojoj sam nalazio svoj svet. To su bile bajke, priče, poezija. Želja da produžim svoj beg od života, koji je za moj preosetljivi senzibilitet bio suviše neukrotiv. Kao što sam rano pobegao u literaturu, pa mi ni ona nije više bila dovoljna, onda sam u jednom trenutku pobegao na binu, iza zavese.
Mnogo simbolike u „Kad su cvetale tikve“... Ljubiša Jovanović, Ljuba Tadić i Miša Janketić (1969)


Kako opstati i održavati tako veliki glumački uspeh više od pola veka?
- Za svaki uspeh potrebna je ogromna radna energija i talenat. Ja sam imao sreće. Bio sam i ostao darovit glumac. Toliko sam mnogo radio da sada više ne mogu da razlučim šta je od svega toga bio moj život, a šta su bili ti drugi. Moja biografija je umnožena sa bezbroj likova, uloga koje sam nosio, nekada u džepu, nekad u srcu.

Da li ste se zasitili glume?
- Nikada se zapravo nisam do te mere zasitio glume da bih se osećao da ne želim da igram. Ponekad mi se učini da ne mogu. Ali kada se popnem na binu i uspostavim taj dražesni kontakt sa publikom, onda se sve zaboravi. Tada izvučem sebe na binu, bezvremenog. Ono što je moja suština, misao, moje poimanje života. Tu ne postoje godine.

Kada sve sagledate, možete li reći da ste zadovoljni?
- Kada se sve sabere i oduzme, zadovoljan sam putem kojim sam od usamljenog siročeta, prepuštenog samom sebi, došao do bogatog porodičnog čoveka.

Kažete da je najveće bogatstvo porodica.
- Trudio sam se da ne ostanem sam. Bio sam već dovoljno odrastao da mogu da pamtim vreme kada sam imao oca i majku. Tokom vremena shvatiš da je to najveće bogatstvo i onda napraviš porodicu kao ja. Imao sam sreću da naiđem na takvu ženu. Ostvarila mi se želja da svojoj deci dam imena svojih izgubljenih. Obezbedio sam im tako povratak u život.

Film Peti leptir sniman je u domu u kojem je Miša živeo

Kriza u pozorištu
OVO JE DUHOVNI GENOCID

Kakvo je vaše viđenje sadašnjeg stanja u pozorištu?
Više od pola veka aktivno sam u ovom poslu i ne sećam se nijednog trenutka kada pozorište nije bilo u krizi. Takav je to posao. Ova kriza jeste jedna od najvećih koje sam osetio, ali toliko verujem u pozorište i njegovu neuništivost da sam siguran da ćemo je prebroditi. Armije mladih ljudi će ostati neostvarene. To je užas i greota. To je duhovni genocid. Ali ćemo preživeti.