- ANS OSUĐUJE POZIV NA ZABRANU INFORMERA: Novinarska zajednica mora ostati posvećena borbi za istinu i transparentnost u radu svih institucija
- STRAŠNO! UŽAS U RUMUNIJI - LEGENDARNI TRENER DOŽIVEO JOŠ JEDAN SRČANI UDAR! U bolnici saznao da mu Savez neće produžiti ugovor, ovo su najnovije informacije!
- JEZIVO PORODIČNO NASILJE U ZEMUNU: Muž i svekar zverski pretukli ženu (29), udarali je u glavu, policija odmah reagovala
- BIO NAJPLAĆENIJI ARMANIJEV MODEL, SPAVAO NA KLUPICI, ZARAĐIVAO DO 6.000 $ DNEVNO: Toma Panić o mračnim tajnama svetskog džet-seta
- PREDSEDNIK O TVRDNJAMA GEORGIEVA: Svi mrze Vučića, njihov plan je da mu sina tuširaju uranijumom i da pobiju sve!
- Skuvala je šolju čaja, sela ispred TV i tu ostala 4 decenije! Ljudi verovali da je otišla u Beograd, niko nije znao da je mrtva dok nisu provalili vrata!
- Zendaja haljinom raspametila sve na premijeri: U plavoj kreaciji prošetala kao anđeo, a ceo svet bruji o njenoj nameri
- Milorad krenuo na krivolovce, završio povređen i zavejan u mećavi: Spasioci pokušali da ga spasu, pa i sami ostali zaglavljeni u snegu!
- DRAMA LEGENDARNOG FUDBALERA! Čuveni as hitno hospitalizovan - nije mu bilo dobro posle utakmice, sada su isplivale najnovije informacije!
Milo Đukanović
Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Podgorici.
Bio je premijer Crne Gore više puta (1991–1998, 2003–2006, 2008–2010, 2012–2016) i predsednik države (1998–2002 i 2018–2023).
Kao lider Demokratske partije socijalista (DPS), Đukanović je bio dominantna figura u crnogorskoj politici skoro tri decenije.
Bio je aktivan u komunističkoj omladini i jedan od vodećih ljudi socijalističke Crne Gore u periodu od 1989. do 1991. godine.
Na političkoj sceni pojavljuje se kao bliski saradnik Slobodana Miloševića, naročito tokom antibirokratske revolucije (1988–1989) i raspada SFRJ.
Kao predsednik Vlade Crne Gore tokom napada na Dubrovnik (1991-1992) snažno je podržavao blokadu i javno zastupao takvu politiku.
Godine 2000. uputio je izvinjenje Hrvatskoj zbog učešća u vojnim dejstvima protiv Dubrovnika.
U to vreme stao je uz tadašnjeg predsednika Crne Gore Momira Bulatovića u podršci Karingtonovom planu, što je rezultovalo referendumom o nezavisnosti 1992, na kojem se 96,76% izašlih glasača izjasnilo za ostanak u Jugoslaviji.
Od 1996. godine postepeno se distancirao od Miloševića i saveznih vlasti, napuštajući srpsko-crnogorski unionizam i okrećući se ideji crnogorskog etničkog nacionalizma, zasnovanog na posebnom identitetu i samostalnoj državi.
Ova promena dovela je do oštrog raskola sa Momirom Bulatovićem i podele unutar DPS-a.
Na predsedničkim izborima 1997. godine tesno je pobedio Bulatovića i preuzeo funkciju predsednika. Tokom NATO bombardovanja 1999. godine uspeo je da u dogovorima sa zapadnoevropskim državama postigne značajno smanjenje udara na teritoriju Crne Gore.
Usled sve dubljeg sukoba sa Miloševićem oko prekomernog štampanja novca, u Crnoj Gori je zamenio jugoslovenski dinar nemačkom markom.
Pred kraj svoje dugogodišnje vlasti, na kongresu partije najavio je oštriji politički kurs prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi i zalagao se za podizanje statusa nekanonske Crnogorske pravoslavne crkve, koja je devedesetih registrovana kao nevladina organizacija.
Ova politika, zajedno sa kasnijim donošenjem Zakona o slobodi veroispovesti, izazvala je masovne litije, blokade puteva i široke proteste širom Crne Gore.

