Deo opozicionih političara i aktivista održali su tokom vikenda blokade puteva, kako bi izrazili protest zbog najavljene eksploatacije litijuma. U borbi protiv rude, ne prezaju ni da potegnu neistine. Tvrdnje da će biti 40 ili 60 rudnika u Srbiji, da će naša zemlja postati pustinja zbog kiseline ili zatrovane vode, onemogućile su pravu javnu diskusiju o tom pitanju.

Otpor prema napretku nije ništa novo. Početkom 19. veka u Velikoj Britaniji pripadnici ludističkog pokreta su razbijali parne mašine koje su bile vesnik dolazeće Industrijske revolucije. Nakon katastrofe u Černobilju došlo je do uspona zelene politike u Evropi i oštrog protivljenja nuklearnoj energiji, za sada najefikasnijem načinu za dobijanje struje.

O protivljenju svakom vidu napretka je govorio i Pavle Savić, srpski fizičar, hemičar i akademik, osnivač Instituta za nuklearne nauke "Vinča". On je u intervjuu za NiN, krajem 70-ih godina, uporedio antinuklearnu histeriju sa uvođenjem železnice.

Pavle Savić 1.jpg
Youtube/Oko RTS 

- Mislim da se događaju iste stvari kao u vreme prve železnice. Kada je prva železnica trebalo da krene, govorilo se i u ozbiljnim naučnim krugovima o tome kako će železnica doneti velike rizike, kako je sam đavo vuče, kako pri velikoj brzini (a išla je 15 kilometara na sat), mora stradati ljudski organizam, kako će žene pobacivati, pa su dizane i ograde uz železničku prugu da ljudi ne bi kvarili oči od "jureće" železnice. Tako je, otprilike, i sa rizicima od nuklearnih centrala - rekao je tada akademik Savić.

On nije sporio da postoje rizici od nuklearne energije, ali da je najveći rizik i dalje ljudsko ponašanje.

- Eto, čovek se služi šibicom, a mogao bi njome i kuću da zapali. Bezbednijeg postrojenja od nuklearnog reaktora, odnosno, nuklearne centrale – nema. Naravno, ako se reaktorom stručno rukuje. I kod nas i u svetu bilo je akcidenata na nuklearnim reaktorima, ali su oni izbili ne samo zbog toga što progres uzima žrtve, već i zbog komotnog ponašanja - rekao je profesor Pavle Savić dodavši da je "nuklearna energija jedino rešenje za večna vremena ovog sveta".

Prema tadašnjem planu, do 2000. godine je u SFRJ trebalo da bude izgrađeno 12 nuklearki, što bi obezbedilo potpunu stabilnost u proizvodnji električne energije u celoj zemlji.